NA PUTU PREMA SAMOSTALNOSTI

Pranje ruku: zašto je tako važno?
28 siječnja, 2020

NA PUTU PREMA SAMOSTALNOSTI

„Sve što može, dijete i mora napraviti samo“
M. Montessori

Ova rečenica bila nam je nit vodilja u radu proteklih nekoliko mjeseci u našoj odgojno-obrazovnoj skupini „Zečići“. Iako su malena, djecu rane dobi ne smijemo podcjenjivati u ni jednom aspektu njihova razvoja, misleći: oni to ne mogu jer su mali. Važno je svakome djetetu pružiti mogućnost da proba, da se suoči sa neuspjehom jer će jedino tako naučiti i znati svoju pogrešku ispraviti. Djeca uče imitacijom, tj. metodom pokušaja i pogreške, ponavljajući radnje i ponašanja koja vide od osoba u svojoj neposrednoj okolini. Imajući to na umu krenule smo u ostvarivanje zadanog cilja, razvijanje kompetencija u području autonomije djeteta, konkretno poticanja samostalnosti tj. socio-emocionalnog razvoja.

 

 

 

 

 

 

 

 

U radu smo provodile niz životno – praktičnih aktivnosti koje se odraslima čine toliko jednostavne i bezazlene, ali djeci rane dobi to je veliki izazov i potrebno je puno truda – osobnim primjerom, verbalnom uputom – kako bi dijete u svakom trenutku znalo i čulo da smo u njegovoj blizini, pohvalom za uspješno obavljen zadatak, a cijelo vrijeme vodeći se djetetovim individualnim mogućnostima obzirom na razvojnu fazu u kojoj se trenutno nalazi. Spomenutim pristupom djecu smo potaknule na obavljanje zadataka kao što su: pospremanje sobe nakon igre, samostalno oblačenje i svlačenje, pranje ruku, samostalnost kod objeda – korištenje pribora za jelo, pristojno sjedenje za stolom za vrijeme jela, samostalno piti iz šalice, te nakon jela isti taj pribor pospremiti na kolica, penjanje na prematalicu kada im odgojiteljica kaže da je vrijeme za presvlačenje pelene, čekanje na red i kratkotrajno odgađanje vlastite potrebe ili želje koju nije moguće trenutno ispuniti.

 

 

 

 

 

 

 

 

Kada mogu sudjelovati u aktivnostima u koje ih uputi odgojiteljica(odrasli) kroz neko vrijeme sve djeci isto prerasta u igru i djeca se osjećaju sretno, zadovoljno i korisno. Važno je napomenuti da djeci, posebno onoj rane dobi, potrebno je dati vremena, kako bi sve te radnje uspješno obavila. Važno je imati strpljenja i razumijevanja, ukoliko toga manjka i ako djetetu kažete „Pusti, ja ću te obuti.“, time narušavate djetetovu sliku o sebi, tada se osjeća bespomoćno i nesposobno, misleći da nije doraslo zadatku koji je pred njega stavljen. Zato se nemojte ljutiti ako djetetu treba duže od pet minuta kako bi npr. skinulo ili obulo svoje papuče.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Osim poticanja samostalnosti tj. socio-emocionalnog razvoja, prema djetetu pristupamo i kroz senzornu integraciju. Što je zapravo senzorna integracija? „Senzorna integracija je organizacija osjeta za upotrebu. Putem osjetila dobivamo informacije o fizičkom stanju našeg tijela i okoline koja nas okružuje.“ A. Jean Ayres. Važnost osjetila najviše se manifestira u dječjoj dobi, pogotovo kod djece rane dobi. Dijete rane dobi još nema u potpunosti razvijen sustav verbalne komunikacije pa mora pronaći drugi način kako će izraziti svoju misao, potrebu ili želju. Senzorna integracija kroz prostorno-materijalni kontekst? U našoj odgojnoj skupini oformile smo novi – istraživački centar aktivnosti. Kao što mu i samo ime govori djeca u ovome centru imaju mogućnost istraživanja. Centar je bogat raznim senzornim vrećicama i bočicama što su djeca mogla doživjeti vizualno, ali i taktilno, djeci je ponuđen i svjetlosni stol što senzorne poticaje dovodi na višu razinu.

 

 

 

 

 

 

 

 

Također smo izradile nekoliko vrsta kosina pa su djeca imala prilike ubacivati loptice i promatrati njihov pad i kretanje kroz kosinu.
Za onu djecu koja žele malo osame izradile smo „kućicu skrivalicu“ obogaćenu raznim taktilnim podražajima kako bi djeca mogla istraživati teksturu podloge (hrapavo, meko, tvrdo, bodljikavo i sl.), te šarenim lampicama koje stvaraju topao ugođaj.

 

 

 

 

 

 

 

 

Baloni napunjeni raznim namirnicama poput brašna, riže, sapuna i vodenih kuglica koji djeluju poput antistres loptica kao sredstvo manipulacije kroz senzorne podražaje. U senzornoj kadici odlučile smo iskoristiti dječju radoznalost pa smo taktilne podražaje ponudile kroz rastresiti materijal – manipulacija rižom, tjesteninom, učenje odnosa puno-prazno putem punjenja posudica, prebacivanja iz jedne posude u drugu, sve kroz igru.

 

 

 

 

 

 

 

 

Nakon igre djeca samoinicijativno uzimaju malene metlice i kreću pospremati nered koji su napravili istražujući rastresiti materijal. Kako nas zima još nije počastila snijegom, zajedno sa djecom izradile smo umjetni snijeg koristeći kemijsku reakciju soda bikarbone i pjene za brijanje. Provodeći navedene aktivnosti uvidjele smo kod djece veće zadovoljstvo, bolje raspoloženje, da ne „lutaju“ po SDB-a već aktivno sudjeluju u aktivnostima i istražuju okolinu oko sebe na njima najzanimljiviji i najprirodniji način – igrajući se!

                                                                                                                            Prilog pripremile: odgojiteljice Vlatka Ljubas i Karolina Žiljak