PSIHOLOŠKA OTPORNOST

Ne mogu utjecati na smjer vjetra, ali mogu namjestiti svoja jedra tako da uvijek dođem do željenog cilja. (J.Dean)

Psihološka ili emocionalna otpornost je proces pozitivnog prilagođavanja stresnim situacijama, teškim okolnostima, traumama, tragedijama i sl. Psihološka otpornost nije osobina, nije karakteristika temperamenta, s njom se ne rađamo, već je učimo, razvijamo i njegujemo tijekom života. Psihološki otporne osobe teške situacije doživljavaju kao priliku za učenje i osobni rast, koristeći  sve dostupne resurse kako bi se čim bolje nosile sa stresom i iz njega izašle brže, lakše i osnažene.

Psihološki otporne osobe su svjesne sebe, svojih emocija i emocionalnih reakcija te ponašanja drugih u svojoj okolini. Djeci je važno osvještavati i imenovati njihove emocije te objasniti njihovu svrhu.

Prihvaćanje promjena i teških situacija kao dio života koji ne možemo promijeniti, ali otvorenost i fleksibilnost za prilagođavanje  novonastaloj situaciji pridonose jačanju psihološke otpornosti.  Dijete kojima su roditelji rastavljeni ne može promijeniti njihovu odluku, ali može sudjelovati u dogovaranju rasporeda boravka kod oba roditelja.

Psihološki otporne osobe imaju unutarnji lokus kontrole, vjeruju kako svojim postupcima mogu utjecati na rezultate u vlastitom životu i ne prebacuju krivnju i odgovornost na vanjske uzroke. Naravno, postoje situacije koje se ne mogu kontrolirati, ali sami  odlučuju kako će reagirati na njih. Djeca koja nauče da mogu utjecati na posljedice svojih odluka odrastaju u samosvjesne i samopouzdane ljude.

Dobre vještine za rješavanje problema na pozitivan način pridonose jačanju psihološke otpornosti. Djecu treba učiti osvijestiti svoje reakcije na novonastalu situaciju i  promišljati o različitim opcijama rješavanja problema. Svaka pogreška može biti iskustvo učenja. Prilikom čitanja priča dobro je usmjeriti dijete na način kako se likovi u priči nose s teškoćama.

Povezanost s drugima koji mogu biti podrška ili pomoć u rješavanju  problema, važna je posebno  djeci kojoj odrasli trebaju pružiti osjećaj sigurnosti, razumijevanja i prihvaćanja. Roditelji i roditeljske figure su njihov model od kojih kopiraju način suočavanja u stresnim situacijama.

Osobe koje imaju sposobnost vjerovati u sebe, vlastite sposobnosti i kapacitete, a ne doživljavati sebe  kao žrtvu iz teških situacija izlaze psihološki otporniji. Djeci treba pomoći da se fokusiraju na svoje vlastite snage i osnažiti da donose odluke bez obzira na ishod.

Humor pomaže  održati pozitivnu atmosferu u kojoj se može lakše uočiti pozitivno značenje problema. Povećanje ugodnih emocija kod djece može se postići igrom, uključivanjem u sportske aktivnosti, boravkom u prirodi.

Psihološki otporne osobe otvoreno traže pomoć najčešće u vidu razgovora kod bliskih ljudi, a po potrebi  i kod različitih stručnjaka ili na psihoterapiji. Važno je da dijete zna da može i treba tražiti pomoć kada mu zatreba.

Da bi imali psihološki otpornu djecu,  roditelji/skrbnici/odgojitelji/učitelji/treneri/odrasli članovi obitelji također trebaju imati razvijenu psihološku otpornost. Djeca najviše i najbrže uče u djetinjstvu. Rad na sebi, stjecanje novih znanja, vještina i iskustava  su neki od načina kojima razvijamo psihološku otpornost.

Pripremila:

Nikolina Vidović, zdravstvena voditeljica

Literatura:

Gjurković,T., Knežević, T., Borić, J.Transakcijskom analizom do psihološke otpornosti. Udruga Centar Proventus