Kod većine djece vrtić predstavlja prvo odvajanje od roditelja, nepoznat prostor u kojem ga roditelj ostavlja nepoznatim ljudima. Svaku važnu promjenu u pojedinčevu životu prati stres zato što remeti prethodno stečene navike, te prilagodba na novonastale okolnosti zahtijeva dodatne napore. Promjenom remetimo stare navike i činimo ih beskorisnima tražeći drugačija novonastaloj situaciji prilagođena ponašanja.

Prilikom promjena kod djece često dolazi do povlačenja (u nepoznatim situacijama i pred nepoznatim osobama) uz koje nas veže neugodno iskustvo.

Upravo radi toga važno je doba adaptacije djeteta u dječje jaslice, odnosno vrtić.

Za većinu djece polazak u vrtić predstavlja stres, koji se manifestira kroz niz emocionalnih, tjelesnih i ponašajućih reakcija do kojih dolazi kod procjene situacije kao opasne i/ili uznemiravajuće.

Prvih dana boravka u vrtiću dijete može:
– oštro protestirati,
– svoju bespomoćnost izražavati nesretnim plačem i pasivnošću,
– odbijati kontakt s odgojiteljem, ili suprotno tome, biti potpuno orijentirano na njega,
– čvrsto držati svoju dudu, bočicu, gazu (prijelazni objekt),
– odbijati hranu ili slabo jesti,
– kratko i nemirno ili uopće neće spavati,
– izražavati ljutnju što ne može izmijeniti situaciju, izražavat će je vrištanjem, zvanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgojitelje, stvari itd..

Ponašanja roditelja koja će olakšati djetetovu prilagodbu na vrtić :
– boravak s djetetom u vrtiću tijekom prvog dana
– pozitivan stav roditelja prema vrtiću
– povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete
– aktivno uključivanje roditelja u odgojnoj grupi i život vrtića (suradnja između roditelja, odgojitelja, stručnog tima, ravnatelja)
– redovito dovođenje djeteta u vrtić (svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji: dolazak u vrtić – odlazak roditelja – boravak u vrtiću – povratak roditelja nakon određenog vremena ). I na toj osnovi dijete gradi povjerenje u roditelja, odnosno stječe sigurnost u roditelja koji će doći po njega i odvesti ga iz vrtića u sigurno okružje doma.
– donijeti stvar uz koju je dijete emocionalno vezano (dudu, flašicu, gazu, dekicu, omiljenu igračku i sl.) i uz koju se može umiriti (tzv. prijelazni objekt).
Kada ostavlja dijete u vrtiću roditelj treba:

– u terminima koje dijete razumije, definirati količinu vremena koju će dijete provesti u vrtiću, bez roditelja (npr. “…idem kupiti novine; idem na posao” i sl.).
– naglasiti potpunu vjerojatnost svog povratka (“kad to obavim vratit ću se po tebe”).
– navesti odgojitelja kao osobu koja će se brinuti o djetetu (“teta će te čuvati dok se ja ne vratim”)
– kratko se opraštati s djetetom, u protivnom roditelj ostavlja dojam nepovjerljive i nesigurne osobe što nepovoljno utječe na dijete. Iz istog razloga roditelji se ne bi smjeli
zadržavati u vidokrugu djeteta (npr. na hodniku, viriti kroz prozor u djetetovu sobu i sl.).
– pri povratku po dijete roditelji se ne zadržavaju dugo u sobi (kako ne bi predstavljali uznemiravajući faktor za ostalu djecu). Sa svojim djetetom mogu se, prema želji i potrebi, zadržati/poigrati na hodniku ili na dvorištu.

Što može otežati odvajanje?

– nesiguran, zaplakan roditelj
– roditelj koji, ne oprostivši se od djeteta, doslovno pobjegne
– roditelj koji od svog djeteta traži dopuštenje za odlazak (“Mogu li sada otići?”; “Reci mi kad mogu otići!” i sl.)
– roditelj koji se dugo zadržava na vratima sobe i/ili stalno viri kroz prozor i sl.

ZAŠTO?
Zato što djeca u svojim ponašanjima pokazuju tendenciju kopiranja osjećaja roditelja.

Dijete koje osjeća roditeljevu nesigurnost i nepovjerenje i samo je nesigurno i nepovjerljivo.

Što možete napraviti prije polaska u vrtić?

– privikavajte dijete, ukoliko ste u mogućnosti, na svoje povremene odlaske – neka ostane kod bake ili kod neke druge osobe na nekoliko sati, kako bi shvatilo da to što vi odlazite ne znači da se nećete vratiti;
– pripremajte dijete kod kuće na vrtić – prošećite se uz vrtić, pogledajte djecu koja se tamo igraju, govorite o vrtiću sa veseljem i iščekivanjem – ali tako zaista i mislite.

– ukoliko je dijete manje, naučite ga jesti samostalno žlicom, te piti iz čaše, kako bi bilo što samostalnije u vrtiću i što manje ovisilo o drugima

– vi se pripremite na situaciju da u određenoj mjeri odgoj vašeg djeteta prepuštate profesionalcima, tako da jedina osoba koja bude u stresu, kod polaska u vrtić, bude vaše dijete.

Ako i vi prolazite teškoće pri razdvajanju od djeteta, tko će onda ostati pribran  pomoći djetetu u nošenju s emocijama straha, izgubljenosti i  bespomoćnosti?
Adaptacija djece traje određeni period. Kod starije djece to je nešto kraći period, kod mlađe duži. Budite spremni i strpljivi s djetetom taj period jer će dijete biti ljuto na vas i kod kuće

– moguća je regresija u ponašanju (kada se dijete vrati nekim starim navikama – mokrenju u krevet, dudanju dude, sisanju palca, puzanju ako je već prohodalo)…

Prilazite djetetu s razumijevanjem, jer je njemu taj period jako težak, uporno ga uvjeravajte da ga volite najviše na svijetu i da to što morate raditi ne znači da ga volite manje.
Nemojte u odgojiteljima gledati svoje „neprijatelje” – krivo vam je što se ti ljudi mogu igrati sa vašim djetetom dok vi radite, ali odgojitelji su vaši partneri. Dogovarajte se, pitajte što vas zanima, sugerirajte kako pristupiti djetetu kada je u nekom neraspoloženju…
Uvijek imajte na umu da vrtić treba biti lijepo mjesto puno igre i zabave, i da će sve teškoće prilagodbe proći. Važno je zadržati pozitivan stav spram vrtića, ali i sami spram sebe.

Jer nijedan roditelj nije loš roditelj ako mora raditi.

To što ostavljate svoje dijete u vrtiću da razvija nove vještine i znanja shvatite kao izazov, a ne kao kaznu.

DOBRO DOŠLI U NAŠ VRTIĆ!